ili Još jedna beskorisna tirada o ničemu
Malopre mi bio kolega administrator (mada nisam pravi administrator nego priučeni, odn. adhokerski admin), pa me priupit’0: zašto mediji objavljuju samo loše vesti kad ima i dobrih (vesti)?
E, pa vidiš, kolega, problem sa medijima je što se (još) uvek generalizuju u masovne medije.
Digres (anti-vilozovi, preskočite ovaj deo)
Ako imalo porazmislimo o zvučnosti reči -mediji-, nekako nam sam plural medija zazvuči masovno, pa odatle, iz melodike i melodramatike termina, dođe i pridruženi pojam masovnosti.
Treba, uz minimum odgovornosti, istaći da postoji i reč - medijum - iz koje, najverovatnije, i ističe ovaj pluralitet medija. Problem ovog medijuma je što baš ne obećava objektivnost i masovnost. Npr. medijum može da znači, u mom slučaju, posredovanje između sveta živih i mrtvih, ili (opet) neki uprosečen vid komunikacije (prilagođen osobama ometenim u razvoju ili sa ometenom percepcijom) ali ne obećava baš previše masovnosti, posebno ako nije na engleskom jeziku.
A masovnost, sama po sebi, ili u paradigmi ekonomike potrošnje koju živimo (kako vam draže), sugeriše ništa drugo nego - potrošnju.
Tako svaki priučeni menadžer medija biva prinuđen da se oslanja na potrošne sadržaje: na primer. hajde da osmislimo članak koji će biti prenošen, preko drugih medijuma, i na drugim medijima i koji će da proizvede klikove, samim tim i interesovanje sponzora. Jer je naša egzistencija samo dobra volja sponzora.
Ovo sve funkcioniše dokle god sam urednik, ili priređivač, zapostavlja sopstveni kvalitet života. Mada je kvalitet života vrlo labav pojam u izrečenoj i datoj paradigmi ekonomike potrošnje, jer - kakav je to kvalitet koji ne uvećava kredibilitet subjekta?
Radi se, dakle, o borbi za kredibilitet ispunjenja sadržine života.
Preciznije, nijedan medij ne ispunjava prazninu života, ali nosi poruke i informacije koje na svoj način doprinose formatiranju ove praznine (a ta praznina je period dana kada - ne radimo ništa, svesno i svrsishodno, već konzumiramo medije -).
Problem je što priroda informacije (prirodno je virtuelna odn. nematerijalna, ako je odvojimo od medijuma i medija) takva da se informacija u procesu obrazovanja, otelotvorenja odn. materijalizacije nameće, a da bismo je doživeli kao stvarnu, kao svest i svrsishodnost.
Tako dolazimo do common sense odn. javne svesti, a koja, kad je već javna, je praktično privatizovana odn. inkorporisana.
Odatle ona (SF) misao da nismo više ljudi za sebe, već samo moneta u korporativnim odnosima.
Kraj digresa (anti-vilozovi, čitajte odavde)
Dobra vest bila bi npr. da možemo i dalje da se oslanjamo na sopstveno mišljenje. Međutim, problem sopstvenog mišljenja i ideje kao takve je upravo u tome što (još uvek) nije smišljen obrazac njene eksploatacije.
Dobre vesti neće doprineti da se naše mnenje formira u pravcu korporativnih interesa (npr. potrošnje, ali može i npr. građanske (poreske) discipline prema korpusu zvanom država, ili crkva).
Stoga će tzv. dobre vesti uvek ustuknuti pred onim važnijim, lošim vestima.
I ove loše vesti samo su dokaz da je nama dobro, a drugima gore nego nama, pa će nam biti još bolje ako nastavimo da pratimo vesti.
Dalje (i još gore, odn. liberali, preskočite ovaj deo, pa sve do predzadnjeg pasusa),
čitao si npr. “Ko potkopava čovečanstvo” aka plagijat: “Protokole…”, zapravo “Razgovor u paklu…”, pa već u prvom, naravno, lažnom protokolu (Pravo je u sili. Sloboda je ideja. Liberalizam. Zlato. Samouprava. Despotizam kapitala. Unutrašnji neprijatelj. Gomila. Anarhija. Politika i moral. Pravo jačega…) mogao si pročitati:
Treba napomenuti da su ljudi sa rđavim instiktima mnogobrojniji od dobrih, pa prema tome najbolji rezultati u upravljanju njima postižu se nasiljem i zastrašivanjem, a ne akademskim rezonovanjem.
…
Da li se država iznurava u vlastitim trzavicama, ili je unutrašnje nesuglasice bacaju pod vlast spoljašnjih neprijatelja, tek u svakom slučaju ona se može smatrati kao nepovratno propala, ona je pod našom vlašću. Despotizam kapitala, koji je sav u našim rukama, pruža joj slamčicu za koju se država, htela ne htela, mora držati, u protivnom ona se kotrlja u propast.
…
Može li se zdrav logičan, um pouzdati da uspešno rukovodi gomilama pomoću razumnih ubeđenja i saveta, kada su moguće protivrečnosti, pa ma i besmislene, ali koje se mogu učiniti prijatnije narodu koji površno shvata i razmišlja? Rukovodeći se isključivo sitnim strastima, praznovericama, običajima, tradicijama i sentimentalnim teorijama, ljudi u gomili i ljudi gomile podležu partijskom cepanju koje ometa svaki sporazum, čak i na podlozi potpuno razumnog saveta i uverenja.
…
Ovaj ogled, pa bila to sovjetska-propaganda ili samo satirično-ciničan pogled na vrhunske domete zdravog, logičnog uma, ovaj rezultat simbiotičke korelacije korporacije i čoveka, koji je, dakako, depersonalizovan (ili bezkarakterno individualizovan - kroz obrasce), ovaj dakle-takav-kakav-je ogled imenuje i determinište politiku svake masovosti.
U jednom trenutku, u igri odlučivanja, dolazi do svrstavanja odn. potrebe da se donese odluka - da li ćemo uz one koji na umni, najpraktičniji, najhumaniji mogući način uređuju civilizaciju (umetnost mogućeg), ili uz bezumnu masu koja nema ni približnih kapaciteta da shvati bilo šta osim govora sile i sitnih strasti.
A postoje i, rek’o je Čega ;) u “Nevidljivoj naciji”, slepa creva civilizacije. Odn. oni koji se bave destrukcijom svoje društvene uloge, i to samo iz nekakvog estetskog životnog stava koji im govori da - tu nešto smrdi.
Kada zađeš u slepo crevo društva, počneš da korespondiraš sam sa sobom, što je definitivno jedna odlika ludila.
Sad - ko u Fukoa, ko u Ničea - nek mu je po volji i neumu…
Odricanje od odgovornosti - ovo nije masovni medij, stoga vas molim da svoje sopstveno, autohtono ludilo ne dovodite u vezu sa sadržajem ovog članka. Ovaj tekst, uostalom, nije ni namenjen čitanju nego je njegova svrha ispunjena samim činom pisanja.